uho

traži dalje ...

uho, osjetni organ u kralješnjaka specijaliziran za detekciju zvuka i održavanje ravnoteže. Može se podijeliti na vanjsko i srednje uho (sakupljaju i prenose zvučne valove) i na unutrašnje uho, koje sadrži organe ravnoteže i (osim u riba) predstavlja organ sluha. Taj se termin često upotrebljava kao uška za vanjsko uho u sisavaca. Vanjsko uho sastoji se od ušne školjke i zvukovoda. Vanjsko uho od srednjeg uha dijeli bubnjić. Srednje uho je nepravilan zračni prostor u temporalnoj kosti. Centralna šupljina naziva se cavum tympani ili bubnjište. Ovaj je prostor otvoren prema naprijed i komunicira s Eustachievom cijevi, a prema natrag s antrumom mastoida. Kavum ima dno, krov, lateralni i medijalni zid. Lateralni zid čini uglavnom bubnjić. Šupljina kavuma prostire se i iznad gornjeg ruba bubnjića i taj se dio naziva atik (atticus) ili recesus epitympanicus. Granice kavuma timpani su krov-tegmen tympani, dno-stijenka bulbusa jugularne vene, straga mastoid s pneumatičnim prostorima → slušne koščice. Unutarnje uho (auris interna) prima kohlearni i vestibularni ogranak statoakustičnog živca. Bitan je dio organa za sluh i ravnotežu. Tri su mu osnovna dijela: endolimfatični labirint (labyrinthus membranaceus); perilinfatični labirint (labyrinthus osseus) i okolna koštana kapsula. Unutarnje uho smješteno je u najtvrdoj kosti tijela, a to je pars petrosa temporalne kosti. Ulazna vrata u meatus acusticus internus, koji se nalazi na sredini cereberalne plohe piramide, nazivaju se porus acusticus internus kroz čije dno prolazi lični živac i u labirint ulaze niti statoakustičkog živca. → pužnica

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1992.

Citiranje:

uho. Medicinski leksikon (1992), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.4.2024. <https://medicinski.lzmk.hr/clanak/14847>.