kapilare, krvne

kapilare, krvne, najtanje, obilato razgranjene krvne žile, koje se neposredno nadovezuju na metaarteriole (arterijske kapilare), prožimaju pojedine organe i dijelove tijela predajući im iz krvi hranjive tvari i kisik a iz njih u krv preuzimaju metabolite i ugljični dioksid (prave kapilare). Udružuju se i kao venske kapilare prelaze u postkapilarne venule. Promjer krvnih kapilara je 7-9 μm a duljina 0,25-1 mm (rjeđe su dulje: moždina bubrega i kora nadbubrežne žlijezde - do 50mm). U stijenci nemaju glatkih mišićnih stanica. Tipična krvna kapilara ima stijenku sastavljenu (analogno većim žilama) od 3 sloja: a) endotel obavijen bazalnom laminom, b) peritel (diskontinuirano postavljeni periciti) i c) tanki sloj kolagenih vlakana, analogan adventiciji. Tipovi (prema građi, kontinuitetu endotelne stijenke i lokalizaciji): 1. kontinuirane (somatske) kapilare (mišićno i vezivno tkivo, egzokrine žlijezde, živčano tkivo). Endotelne stanice čine neprekinutu unutrašnju ovojnicu, nemaju pora i međusobno su čvrsto povezane okludentnim zonama i neksusima. Osim u živčanom sustavu, sadrže brojne pinocitotske mjehuriće; 2. fenestrirane (visceralne) kapilare (u tkivima s brzom izmjenom tvari: crijevo, bubreg, endokrine žlijezde). Endotel ima brojne pore (fenestre) promjera 50- 80nm premošćene dijafragmom debljine 4-6nm (osim u kapilarama bubrežnih glomerula). Postoji bazalna lamina a periciti su vrlo rijetki; 3. sinusoidne kapilare - sinusoidi (jetra, slezena, koštana moždina, adenohipofiza, kora nadbubrežne žlijezde). Valovita su toka i široka lumena (30-40 μm - usporen protok krvi!), endotel ima brojne pore (0,5 - 3 μm) bez dijafragme (slobodan prolaz bjelančevina krvne plazme!), nemaju bazalne lamine ni pericita. Citoplazma endotelnih stanica sadrži više lizosoma. Krvne kapilare jedine su žile u kojima se obavlja izmjena tvari između krvi i stanica (točnije: intersticija). Pritom sudjeluju procesi filtracije tekućine iz krvi u intersticij (na arterijskom kraju kapilare) i reapsorpcije iz intersticija u krv (na venskom kraju). Veličina tih procesa ovisi o silama (tlakovima) koje vladaju u kapilari, odnosno u intersticiju. To su: kapilarni tlak, koloidnoosmotski (onkotski) tlak krvne plazme, intersticijski tlak i koloidnoosmotski tlak intersticijske tekućine. Srednji kapilarni tlak iznosi 2,26 kPa (na arterijskom kraju kapilare viši je nego na venskom), onkotski tlak plazme (tlak otopljenih bjelančevina) 3,73 kPa, onkotski tlak intersticijske tekućine 0,8 kPa, a tlak intersticijskog prostora -0,70 kPa (negativan je). Odnos tih tlakova je takav da na arterijskom kraju kapilare prevladavaju sile filtracije, a na venskom sile reapsorpcije. U čovjeka se u kapilarama filtrira oko 25 L tekućine na dan, od čega se 90% reapsorbira na venskom kraju kapilara, a 10% se vraća u krv putem limfe. Krv boravi u kapilarama oko 0,3 s, što je dovoljno da se u potpunosti obavi izmjena tvari, ali i vrijeme skraćeno na 0,1 s (povišena brzina strujanja krvi kod povećana minutnog volumena srca) dovoljno je za tu svrhu. Kapilarna stijenka propušta sve sastojke plazme, ali bjelančevine samo u maloj mjeri. Veličina filtracije ovisi najviše o kapilarnom tlaku. Kada je ovaj povišen (pri povišenju arterijskog tlaka), povećava se filtracija, što uz jednak intenzitet reapsorpcije na venskom kraju kapilare rezultira u smanjenu volumenu krvi a povećanu volumenu intersficijskog prostora. Taj je pomak tekućine iz vaskularnog prostora u intersticijski (a i obratno kod snižena kapilarnog tlaka) važan mehanizam regulacije krvnog arterijskog tlaka.