biologijska psihijatrija

biologijska psihijatrija, jedan od triju osnovnih pristupa psihijatriji, uz psihodinamski i sociodinamski. Dva su osnovna cilja ovoga pristupa: 1. razjašnjavanje biologijskih uzroka duševnih poremećaja, 2. razvijanje instrumenata i metoda za poboljšanje dijagnostike, liječenja, kontrole liječenja, predviđanje ishoda liječenja te sprečavanje bolesti. Izrazito je interdisciplinska struka koja zahtijeva povezivanje neurologije, psihijatrije, psihologije i genetike s drugim morfološkim i funkcionalnim strukama. Starije dijagnostičke metode popunjavaju se novijim, sve boljim, kao što su kompjuterizirana aksijalna tomografija, nuklearna magnetska rezonancija, pozitronsko-emisiona tomografija i dr. Mozak je već odavno u središtu pažnje organskih psihičkih poremećaja, no terapijske biologijske metode, od liječenja progresivne paralize malarijom sve do prvih psihofarmaka, proširuju znanja o njemu. Funkcionalno-organske promjene kod psihoza počele su se objašnjavati djelovanjem psihofarmaka. Oni nisu ostali samo lijekovi, nego su doveli do novog shvaćanja postanka bolesti, do biokemijske koncepcije psihoza. U područje biologijske psihijatrije ušla su i istraživanja bolesti ovisnosti i stanja anksioznosti, pa kronobiologija bolesti, somnologija, psihoserijatrija. Teorija ponašanja (biheviorizam) je dio biologijske psihijatrije.