inhalacijska anestezija

inhalacijska anestezija, postiže se udisanjem anestetičkih plinova i para. Osnovna prednost ove metode leži u načinu kojim se anestetik unosi u tijelo, kroz pluća preko plućnog krvnog optoka u stanice središnjega živčanog sustava. Unos traje sve dok je parcijalni tlak anestetika u alveolnom prostoru viši od onoga u krvi. Tako se promjenom odnosa parcijalnih tlakova u plućima i krvi može mijenjati dubina anestezije prema potrebama bolesnika i zahvata. Na osnovi niza kliničkih znakova dubina anestezije može se odrediti u svakom trenutku, a za točno doziranje služe mjerači protoka plinova i isparivači tekućih anestetika. Klasični znakovi pojedinih faza eterske anestezije opisani su u Guedelovoj shemi, a u novije doba utvrđena je minimalna alveolna koncentracija za svaki pojedini anestetik, kao ona pri kojoj 50% bolesnika ne reagira na zasijecanje kože. U najširoj kliničkoj primjeni nalaze se oksidul, halotan, enfluran i izofluran, a u minimalnim uvjetima i dietileter.