potres mozga

potres mozga (commotio cerebri), stanje koje označuju: gubitak svijesti, refleksa i mišićnog tonusa, kolaps i jako sniženje krvnog tlaka; neposredna posljedica fizikalne traume lubanje. Može se javiti u sklopu težih ozljeda mozga i glave, zajedno s nagnječenjem mozga, katkad s razvojem posttraumatskih kompresivnih cerebralnih sindroma. Češće se javlja kod zatvorene traume lubanje, a može se javiti i kod indirektne traume, npr. kod pada na stražnjicu. Mehanizam nastanka pretežno funkcionalnih, prolaznih („reverzibilnih") promjena na staničnoj razini je u akceleracijsko- deceleracijskim pomicanjima moždanih masa, osobito područja moždanog debla i hipotalamusa, koja su najviše izložena djelovanju fizikalnih sila. Kod djelovanja veće fizikalne sile oštećenja su jača, te se u istom ili i u drugim područjima mozga javljaju teža oštećenja, mikroskopska ili makroskopska krvarenja i edem moždanog tkiva. Tzv. „supkomocijska doza" fizikalne sile ne dovodi do kliničkih manifestacija potresa mozga, ali se pri ponavljanim traumama, kao u boksača ili alkoholičara, javljaju trajne posljedice na osnovi kumulacije supkomocijskih efekata. Katkad se javlja hiperglikemija zbog poremećene kontrole metabolizma šećera (lezija hipotalamičkih struktura). Nesvjestica može trajati od nekoliko do 15 min, rjeđe do jednog sata. Ako traje dulje, postoji sumnja na teže oštećenje. Tipična je „retrogradna amnezija", gubitak sjećanja događaja neposredno prije traume, a odnosi se na razdoblje od nekoliko do više h. Tzv. posttraumatska amnezija (raniji termin anterogradna a.) najčešće je posljedica nagnječenja mozga ili traumatskog subarahnoidnog krvarenja. Nakon povratka svijesti bolesnik kraće vrijeme može biti dezorijentiran, pa čak i zapasti u kratkotrajno sumračno stanje. Nakon normalizacije svijesti nema nikakvih abnormalosti ni u neurološkom statusu ni u elektroencefalogramu. Danas se ipak dokazani potres mozga smatra teškom tjelesnom ozljedom, a u rjeđim slučajevima, osobito kod ponavljanih ozljeda, može se razviti → postkomocijski sindrom. Liječenje ovisi o težini komocije (o čemu indirektno govori trajanje retrogradne amnezije, kao i trajanje nesvjestice): strogo mirovanje od nekoliko dana do nekoliko tjedana, rjeđe duže, uz eventualnu poštedu od težih fizičkih i psihičkih napora neko vrijeme nakon traume; za regulaciju cirkulacije i metabolizma daje se dihidroergotoksin, po potrebi sedativi.