povijest renesansne medicine

povijest renesansne medicine. Usporedo s preporodom znanosti i umjetnosti, u renesansi medicina bilježi raskid s dogmatskim arabiziranim galenizmom, što dovodi do njezina snažnog procvata. Napose anatomija doživljava reformu zaslugom A. Vesala, koji, rušeći neprikosnovenost Galenova učenja, stvara novu anatomiju na temelju studija ljudskih leševa. Slijede ga G. Falloppio, R. Colombo, B. Eustachi, G. C. Aranzio, C. Fabrizio ab Acquapendente, C. Varolio i dr. Reforma anatomije neminovno povlači reformu kirurgije, koju A. Pare pretvara u ravnopravnu granu medicine. U praktičnoj medicini T. Paracelsus odbacuje sve autoritete i, pouzdajući se u vlastito iskustvo, daje poticaj prirodoslovno- medicinskim istraživanjima. G. Fracastoro opovrgava Galenovo ućenje o mijazmama kao uzroku epidemijskih bolesti uvodeći po prvi put pojam kontagija (zaraze). Samostalnom promatranju i razmišljanju pridonosi i proučavanje dotad nepoznate bolesti - sifilisa. Napuštaju se također stare, bezvrijedne metode liječenja kao prekomjerno puštanje krvi, purgiranje, kauteriziranje, upotreba terijaska i sl., te se - zaslugom Paracelsusa - uvode kemijski lijekovi. Napredni liječnici dižu glas protiv progona vještica i praznovjerja uopće.