elektroencefalografija

elektroencefalografija (EEG), dijagnostička i istraživačka metoda kojom se registriraju akcijski potencijali mozga pomoću elektroda pričvršćenih na kožu lubanje. Zapis tih potencijala (elektroencefalogram) dobiva se aparatima, koji pojačavaju izvorno veoma malene otklone kortikalnih ritmova u obliku kontinuiranih krivulja. Moždani ritmovi razlikuju se s obzirom na regiju u kojoj se registriraju, s obzirom na amplitudu, odnosno frekvenciju. U pogledu dobi i stanja budnosti, postoje granice normalnoga, što može značajno varirati s obzirom na funkcionalno stanje ispitanika. Po frekvenciji razlikuju se četiri grupe EEG-ritmova: alfa (8- 12Hz), beta (13-30Hz), theta (4-7Hz) i delta (0,5-3,5Hz). Postoje patološki otkloni, često tipični za epilepsiju (šiljak, spori šiljak, kompleks šiljak-val). Elektroencefalogram se obično snima aparatima sa 16 i više kanala. Da bi se EEG učinio osjetljivim za posebne, dijagnostičke potrebe, uvedene su različite aktivacijske metode. E. kombinirana s drugim elektrofiziološkim registracijama fizioloških parametara (npr. pokreta očiju - elektrookulogram (EOG) ili nistagmusa (elektronistagmogram (ENG) i dr. dovela je do primjene različitih poligrafskih tehnika, koje znatno proširuju njezinu praktičnu i znanstvenu upotrebljivost. Kompjuterska analiza elektrokortikalnih aktivnosti, spontanih ili izazvanih, uvela je nove metode kliničke neurofiziologije (→ evocirani potencijali, → cerebralna kartografija). Među standardne aktivacijske metode EEG-a pripadaju hiperventilacija; pojačano disanje tijekom 3min, i intermitentna fotostimulacija: specijalno konstruiranim stimulatorima različitih frekvencija, sličnim normalnim frekvencijama elektroencefalograma. Rjeđe se koriste: aktivacija spavanjem ili deprivacijom sna, farmakološka aktivacija raznim medikamentima (npr. metrazol, megimid, epontol i dr.), akustična aktivacija, vestibularna aktivacija, aktivacija glazbom i dr.