glukokortikoidi

glukokortikoidi, hormoni kore nadbubrežne žlijezde, steroidne strukture (ciklopentanoperhidrofenantrenska jezgra), koji se stvaraju u zoni fascikulati. Glavni su: kortizol (hidrokortizon) i kortizon. Glukokortikoidi se luče u velikim količinama u fizičkom stresu (trauma, opekline, jako krvarenje, visoka temperatura i dr.) i u psihičkom (snažne emocije, velika tuga i dr.). Faktori što uzrokuju stres (stresori) djeluju na hipotalamus, a taj luči hipofizeotropni hormon koji potiče lučenje adrenokortikotropnog hormona (ACTH) prednjeg režnja hipofize. ACTH potiče zonu fascikulatu na lučenje glukokortikoida. U krvi se glukokortikoidi većinom vežu na jedan alfa-globulin (transkortin). Glukokortikoidi djeluju tako što utječu na gensku kontrolu proizvodnje enzima (bjelančevina). Promjenom enzimskih aktivnosti postižu se mnogobrojni učinci na metabolizam ugljikohidrata; bjelančevina i masti. Glavni su ovi: a) proteoliza, razgradnja bjelančevina na aminokiseline; b). glukoneogeneza, izgradnja glukoze iz neugljikohidratnih preteča (uglavnom aminokiselina); c). lipoliza, razgradnja neutralnih masti na masne kiseline i glicerol. Zbog povećane glukoneogeneze, a i smanjena iskorištavanja glukoze u stanicama (što je također učinak glukokortikoida), nastaje →  hiperglikemija, pa se govori o dijabetogenom djelovanju glukokortikoida. Drugi brojni učinci odnose se na: reaktivnost krvnih žila na katekolamine, metabolizam vode, krvne stanice (smanjenje eozinofila ili limfocita) i dr. Za normalan tok mnogih metaboličkih reakcija potrebna je malena količina glukokortikoida, koji nemaju izravni učinak nego samo omogućuju učinke, što se naziva permisivno djelovanje. Glavni farmakološki učinci jesu protuupalni i protualergijski. Glukokortikoidi se naširoko upotrebljavaju u medicini. Pored prirodnih upotrebljava se čitav niz sintetskih spojeva (npr. prednizon, prednizolon, deksametazon, fludrokortizon, betametazon, triamcinolon, fluorokortolon). Primjenjuju se oralno (tablete, suspenzija, sirup, otopina), pomoću injekcija (intramuskularno, intravenski, sk., intrasinovijski), nazalno (inhalacija), lokalno na kožu i sluznice (mast, krema, gel, otopina, aerosol). Glavne indikacije za upotrebu glukokortikoida su: insuficijencija nadbubrežne žlijezde (npr. Addisonova bolest, odstranjenje ove žlijezde, panhipopituitarizam), djelomična insuficijencija nadbubrežne žlijezde (npr. adrenogenitalni sindrom), kolagenoze i autoimuna stanja (npr. reumatoidni artritis, osteoartroza, lupus eritematodes, nefroza, sarkoidoza), alergijska stanja (npr. astma, urtikarija, egzem), stanja hitnosti (npr. anafilaksijski šok, astmatični status), kod transplantacije organa (imunosupresija), kod malignih bolesti, kožnih bolesti (lokalno), za sprečavanje edema mozga, kod idiopatske trombocitopenije, hemolitičke anemije, u trudnica suspektnih na prijevremeni porođaj (dozrijevanje pluća fetusa). Glukokortikoidi se također upotrebljavaju za dijagnostiku (npr. diferencijalna dijagnoza Cushingova sindroma). Nuspojave su povezane s inhibicijom povratne sprege hipofiza-nadbubrežna žlijezda (npr. zaostajanje u rastu, supresija kore nadbubrežne žlijezde, infekcija, prijelom kostiju, hipotenzija), glukokortikoidnim djelovanjem (npr. nastanak ili pogoršanje dijabetesa, peptička ulceracija, krvarenje iz probavnog trakta, gubitak koštanog i kolagenog tkiva, smanjenje otpornosti na infekciju) i mineralokortikoidnim djelovanjem (npr. zadržavanje natrija i vode u organizmu, edemi, hipertenzija, gubitak kalija, mišićna slabost). Da bi se izbjegao tzv. sindrom odstranjenja, prekidanje terapije glukokortikoidima mora se izvesti postupno. S glukokortikoidima povezan je pojam tzv. mekih lijekova (eng. soft drugs, lijekovi za koje se zna da se razgrađuju). To je npr. fluorokortin, koji se primjenjuje na kožu u kojoj se nakon djelovanja inaktivira, pa inaktivirani produkti nakon apsorpcije ne uzrokuju nuspojave. U slučaju prekomjerne produkcije glukokortikoida upotrebljavaju se inhibitori njihove sinteze (npr. metirapon, aminoglutetimid, amfenon B).