hemodijaliza

hemodijaliza, postupak kod kojeg se primjenom polupropusnih membrana odstranjuju iz krvi niskomolekulske tvari, dok krvne stanice i visokomolekulske tvari ostaju u krvnom optoku. Svrha je tog postupka da se nadomjesti ili pomogne funkcija bubrega u konstantnom održavanju sastava i volumena tjelesnih tekućina. Hemodijaliza se osniva na zakonima osmoze i dijalize. Prvi aparati za hemodijalizu (umjetni bubreg) konstruirani su 1913. god. (Abel, Rowntree i Turner), a suvremeni aparati primjenjuju celofansku polupropusnu membranu (Kolff 1933. god.). Suvremeni dijalizatori građeni su tako što u njima struji krv u jednom smjeru, a otopina za dijalizu u suprotnom. Otopina za dijalizu je izotonična otopina koja sadrži NaCl, NaHCO₃, KCl, CaCl₂, MgCl₂ i glukozu, ugrijana je na tjelesnu temperaturu i ima pH 7,4. Obično hemodijaliza kroničnih bolesnika upotrebom standardnih dijalizatora traje 10-14h, a prosječno se potroši 300L otopine za jednu dijalizu. Indikacije za hemodijalizu: akutna i kronična bubrežna insuficijencija (kreatinin u serumu 884 mmol/L i više, kalij 7 mmol/L i više), akutna trovanja (učinak dijalize je ograničen ako je otrov vezan za proteine, lipide ili se nalazi u cerebrospinalnom likvoru ili intracelularno), teška stanja akutnog zatajivanja jetre s hepatorenalnim sindromom, porfirija, urični artritis. Komplikacije hemodijalize su tehničke i biološke. Biološke: mučnina, povraćanje, grčevi mišića, glavobolje, povišenje ili sniženje krvnog tlaka, srčane aritmije, abnormalnost hematopoeze i antikoagulacijski fenomen odskoka (engl. rebound). Sindrom tvrde vode nastaje zbog prijelaza kalcija iz otopine za dijalizu u krv, s hiperkalcemijom od 3,49-4,99mmo1/L. Može doći do intoksikacije magnezijem i laktatom s psihičkim smetnjama, perifernom neuropatijom. Nadalje, mogu nastati zarazna žutica, perikarditis, svrbež kože, hemosideroza, anemija, krvarenje iz probavnog trakta. Mogu se stvarati protutijela protiv sastojaka krvi ili eritrocita što ih bolesnik povremeno prima zbog anemije ili „mrtvog prostoraˮ u aparatu za hemodijalizu. Zbog nagle korekcije uremijskog stanja i posljedično poremećene osmotske ravnoteže, u mozgu može nastati „sindrom poremećene ravnotežeˮ: pospanost, glavobolja, mučnina, povraćanje, grčevi, smetenost, psihičke promjene, hipertenzija i hipotenzija. Osim izvantjelesne hemodijalize aparatima, mogu se za hemodijalizu upotrebljavati i prirodne tjelesne membrane. Najčešća je peritonejska. Postupak se provodi tako što se stiletom perforira trbušna stijenka i u trbušnu šupljinu instilira sterilna, apirogena otopina za dijalizu, po sastavu jednaka sastavu intersticijske tekućine. Nakon pola do dva h instalirana se tekućina evakuira kroz kanilu koja je bila navučena na stilet te ostala u trbušnoj šupljini i zamijeni svježom tekućinom. Postupak se ponavlja, a cjelokupno trajanje dijalize iznosi oko 48h. Druga mogućnost je kontinuirana ambulantna peritonejska dijaliza (engl. continuous ambulatory peritoneal dialysis, CAPD), trajna dijaliza preko katetera postavljenog u maloj zdjelici i fiksiranog na prednjoj trbušnoj stijenci, gdje je spojen s plastičnim rezervoarom kapaciteta 2,0-3,0L, u kojem se sakuplja dijalizirana tekućina iz abdomena. Primjenjuje se u djece i odraslih s istim indikacijama kao i hemodijaliza. Prednost je u jeftinoći postupka i u tome što se bolesnik može kretati. Komplikacije su kao i kod klasične hemodijalize. Napušten oblik hemodijalize je lavaža crijeva.