infarkt

infarkt (infarctus), lokalizirano područje ishemijske nekroze u organu ili tkivu koje nastaje zbog prekida arterijske opskrbe krvlju ili uslijed embolijskog ili trombotičnog začepljenja vitalne arterije nekog tkiva ili organa, a rjeđe začepljenjem vene što je posljedica primarne venske tromboze. Drugi uzroci: velike aterosklerotične ploče u stijenkama srednje velikih i malih arterija, pritisak ekspanzivnih tumora na krvnu žilu ili pritisak fibroznih priraslica, uvrnuće peteljke pomičnih organa (petlja crijeva ili jajnika). Pritisak izvana i torzija obično uzrokuju zapreke venskog toka, jer se vene lakše komprimiraju nego arterije. U svim tim slučajevima na kraju nastaje trombotično začepljenje sužene krvne žile. Činioci koji uvjetuju težinu oštećenja i opseg ishemijske nekroze su ovi: 1. opće stanje krvi i kardiovaskularnog sustava, 2. anatomski oblik opskrbe krvlju, 3. brzina razvoja začepljenja i 4. osjetljivost tkiva na ishemiju. Općenito se infarkti dijele na: 1. anemični, bijeli infarkt (infarctus anemicus), 2. hemoragijski, crveni infarkt (infarctus haemorrhagicus) i 3. infarkt zahvaćen bakterijskom infekcijom, septični infarkt (infarctus septicus). Svi su infarkti obično klinasta oblika s vrhom upravljenim prema mjestu gdje je žila začepljena. Vanjska površina organa obično oblikuje bazu klina. Točan obris infarkta može biti vrlo različit, a katkada nastaje slika u obliku zemljopisne karte zbog toga što su sačuvana malena granična područja tkiva koja imaju druge, neoštećene izvore krvi. Karakteristična morfološka promjena u području svakog infarkta, osim onih u mozgu, jest ishemijska koagulacijska nekroza zahvaćenih stanica, pa se mikroskopski zamjećuju obrisi zrnasto raspalih stanica, dok se u mozgu vidi kolikvacijska nekroza (stanice se otapaju a tkivo pretvara u gnjecavu kašu). S vremenom područje infarkta podliježe različitim promjenama uvjetovanim njegovom veličinom, vrstom zahvaćena tkiva i njegovom lokalizacijom. Najčešće se područja infarkta s vremennm pretvaraju u vezivne ožiljke koji nadomještavaju propali funkcionalni parenhim. Zbog infekcije infarkti se mogu zagnojiti i pretvoriti u apscese, npr. u plućima. Ako su veći, može se na periferiji stvoriti čvrsta vezivna kapsula u središtu koje se nalazi razmekšano područje nekroze (inkapsulacija). Ako se taj nekrotični sadržaj isprazni ili apsorbira, nastaje pseudocista (npr. u mozgu). Nekrotična područja infarkta često podliježu kalcifikaciji. Kliničko značenje infarkta je veliko, jer više od polovice svih smrti uzrokuju kardiovaskularne bolesti, a većina smrtnih slučajeva zbog tih bolesti nastaje kao posljedica infarkta srčanog mišića i mozga te infarkta pluća. Infarkt crijeva može biti smrtonosan i zbog brzog nastanka popratnog peritonitisa i paralitičkog ileusa, a ishemijska nekroza (gangrena) donjih ekstremiteta gotovo je svakodnevno klinički problem starijih osoba, posebno dijabetičara. Smrtonosni trio: tromboza, embolija i infarkt čest su i teško rješiv klinički problem u dugo ležećih ostarjelih bolesnika.