inteligencija

inteligencija, sposobnost snalaženja u novim situacijama; to je najčešća i najoperativnija definicija, premda neki smatraju da inteligenciju uopće nije moguće definirati. Ostale definicije: mentalna prilagodljivost novim problemima i uvjetima života; sposobnost učenja i iskorištavanja stečenog iskustva; sposobnost apstraktnog mišljenja i razumijevanja uzročno-posljedičnih odnosa; osjetljivost za probleme; ukupna sposobnost pojedinca da djeluje svrsishodno, misli racionalno i uspješno rješava probleme u svojoj okolini itd. Te se različite definicije međusobno ne isključuju, samo što se pojedini elementi više naglašavaju, jednom apstraktno mišljenje, drugi put sposobnost učenja, treći put uspješnost primjene naučenog u novim okolnostima itd. Više se govori o inteligentnom ponašanju za razliku od refleksnih, instinktivnih i naučenih reakcija. Razumijevanje signala i simbola, a posebno stvaranje novih, karakteristika je inteligencije prisutne samo u čovjeka. Rješavanje problema odvija se katkada i primjenom pokušaja i pogrešaka, što se može ostvariti i u životinja. Međutim, u ljudi s inteligentnim kapacitetom, nakon početno slučajnog pogađanja, odmah slijedi racionalna primjena usmjerenog rješavanja. Piaget smatra inteligenciju i njezin razvoj „tekućom ravnotežomˮ između asimilacije i akomodacije (prihvaćanja i prilagodbe) koja razvojno ima 5 stupnjeva: 1. senzomotorna inteligencija (0-2. godine života), 2. simbolično ili pretpojmovno mišljenje (2-4. g.), 3. prividno mišljenje (4-7. g.), 4. konkretne operacije (8-11. g.) i 5. formalne operacije (11-14. g.). Inteligenciju se smatra prirođenom nadarenošću uvjetovanu ponajprije genetskim činiteljima uz utjecaj i onih iz okoline. Tako postoje: 1. somatska podloga (genetski fiksirani programi, izvanjski kemijski i fizikalni utjecaji, jačina i količina podražaja nakon porođaja, zrenje središnjega živčanog sustava - mijelinizacija i sl.); 2. ponuda iskustvenih elemenata (osnovna socijalizacija dojenčeta, kulturno-specifična ponuda i iskustva vezana uz obitelj, kulturnu sredinu i njezine modifikacije) i 3. organizirana i institucionalizirana ponuda učenja (znanje i učenje koje zadovoljava zahtjeve specifične za određenu kulturu). Postoji jedinstven koncept inteligencije koji sve sposobnosti svodi na jedan činitelj, i drugi koji inteligenciju tumači tako što postoji opći, generalni činitelj, te posebni, specifični činitelji za pojedine intelektualne sposobnosti. Testovi inteligencije razrađuju se već gotovo jedno stoljeće (Binet-Simon, Terman), a izražavaju se tzv. kvocijentom inteligencije (IQ) koji se izračunava (posebno pouzdano u djece). Formula glasi: