inzulin

inzulin, hormon gušterače, luče ga beta-stanice Langerhansovih otočića; polipeptid građen od dvaju lanaca aminokiselina (A i B), povezanih disulfidnim mostom, molekulska masa 5808. Zajedno s inzulinom luči se u ekvimolarnim količinama vezni peptid (C-peptid) koji u tijeku biosinteze inzulina povezuje lance A i B, što čini molekulu proinzulina. Njegovim otcjepljenjem od molekule proinzulina dobiva se konačna struktura inzulina. Razina C-peptida u krvi mjera je veličine biosinteze i lučenja inzulina, pa je njezino određivanje važno za diferencijalnu dijagnozu vrste (tipa) šećerne bolesti. Inzulin djeluje u ciljnim stanicama pošto se vezao na inzulinski receptor u njihovim membranama. S obzirom na glavni učinak inzulina - sniženje koncentracije glukoze u krvi (hipoglikemija) povećanjem prijenosa glukoze u stanice - glavna tkiva odnosno stanice na koje on djeluje jesu: skeletno i glatko mišićje, miokard, masno tkivo, leukociti, mliječne žlijezde, alfa-stanica Langerhansovih otočića, a ne djeluje na: mozak (osim možda dijela hipotalamusa), bubrežne kanaliće, crijevnu sluznicu i jetrene stanice. Inzulin djeluje na metabolizam bjelančevina, ugljikohidrata i masti, a njegovi učinci su mnogobrojni. U cjelini, potiče izgradnju bjelančevina (stoga potiče rast), masti (odlaganje neutralnih masti) i ugljikohidrata (odlaganje glikogena, ponajprije u jetri). Njegova fiziološka uloga kao „hormona obiljaˮ jest da nakon uzimanja hrane, što uzrokuje preplavu organizma materijom (i energijom), djeluje u smislu asimilacije i odlaganja prehrambenih tvari. Stoga je glavni činilac koji potiče njegovo lučenje hiperglikemija, ali djeluju i mnogi drugi činioci. Inzulin se upotrebljava u liječenju šećerne bolesti. Do nedavno se dobivao ekstrakcijom iz (najčešće) goveđe i svinjske gušterače (ovaj zadnji je najsličniji ljudskom inzulinu). Inzulin dolazi u promet u obliku suspenzije za parenteralnu primjenu putem (najčešće) potkožnih injekcija ili otopine za intravensku primjenu (za hitna stanja). Preparati inzulina dijele se obično u tri grupe. Nuspojave: lokalno, lipomi, lipoatrofija, opće i lokalne alergijske reakcije. Hiperglikemija i ove reakcije danas su znatno rjeđe zbog upotrebe sve čišćih inzulinskih pripravaka: od konvencijske čistoće do monokomponentnih inzulina. Istražuju se mogućnosti prikladnije primjene inzulina (da se izbjegne davanje injekcija): bukalno (bukalete), nazalno (aerosol, kapi), rektalno (čepići, kapsule), oko (kapi), putem debelog crijeva (specijalni pripravak iz kojeg se inzulin oslobađa kad se nađe na tom mjestu). Također se nastoji olakšati parenteralnu primjenu inzulina upotrebom pumpi koje sadrže inzulin (vanjske ili koje se implantiraju), specijalnih igala kojima je vršak zatvoren a imaju niz otvora sa strane, ugradnjom inzulina u polimerni matriks (npr. poli-L-mliječna kiselina), u eritrocite, prenosioce (npr. albumin, oligosaharid) ili tzv. umjetnom gušteračom. Osim u liječenju šećerne bolesti, inzulin se upotrebljava za dijabetičku ketoacidozu, hiperosmolarnu komu, a postoje pokušaji njegove primjene kao podupirajuće terapije kod nekih kroničnih bolesti (npr. artritisa, astme, kolitisa, malignih stanja) i infekcija (npr. gonoreja). Prije se upotrebljavao za izazivanje konvulzija i kome u terapiji duševnih bolesti (npr. shizofrenija) i akutnog alkoholizma. Slična su djelovanja tzv. promijenjeni inzulini (npr. desfenilalanin inzulin, sulfatirani inzulin). → humani inzulin