ionizantno zračenje

ionizantno zračenje, bilo koje zračenje (elektromagnetski valovi ili čestice) koje uzrokuje direktnu ili indirektnu ionizaciju medija u kojem se zračenje apsorbira. Pojam ionizantnog zračenja u nuklearnoj medicini obuhvaća α-čestice, β-čestice te gama-zrake i rendgenske zrake. Ionizaciju uzrokuju i fotoni ultraljubičastog i vidljivoga elektromagnetskog zračenja. Biološki učinci ionizantnih zraka su mnogobrojni, a ovise o njihovu intenzitetu i prodornosti, o trajanju ozračivanja (dozi), te o vrsti tkiva i životinjskoj vrsti koji se ozračuju. Pri veoma niskom intenzitetu ionizantno zračenje djeluje stimulacijski, a pri velikom oštećuje živa tkiva, pa čak uzrokuje smrt. To je posljedica različitih biokemijskih, funkcionalnih i strukturnih promjena stanica koje se sumiraju. Raznovrsna tkiva različito su osjetljiva na ionizantno zračenje, najmanje su osjetljiva visokodiferencirana tkiva (živčane stanice), a jako spolne žlijezde i koštana moždina. U stanicama su najosjetljivije jezgre (kromosomi), pa se njihovo oštećivanje može izraziti u kasnijim generacijama. Doza ionizantnog zračenja može-se:odrediti prema biološkom učinku (biološka doza), npr. eritemska doza i epilacijska doza kod djelovanja rendgenskih zraka. Mnogo pouzdanije je određivanje ionizantnog zračenja fizičkim metodama, prema ionizantnom djelovnju (jedinica grej). Ozračivanje cijela tijela podnosi se veoma teško: letalna doza (LD50) od koje umire polovica ozračenih subjekata u roku od mjesec dana iznosi za čovjeka 5 greja (Gy). Niže životinje podnose ozračivanje mnogo bolje: kornjača 15, puž 100, ameba 1000, insekti 5000, paramecij 25000 Gy. Ionizantno zračenje upotrebljava se najviše u liječenju malignih tumora. Pritom su izvori zračenja: rendgenske cijevi, cijevi akceleratora (betatron i linearni akcelerator), gamaodašiljači (radij, radiokobalt, radiocezij), betaodašiljači (radiofosfor, radiostroncij) i dr. → radijacijska bolest