jetra

jetra (hepar), najveća žlijezda u čovjekovu tijelu, smještena u desnom gornjem dijelu trbušne šupljine neposredno ispod ošita. Sastoji se od dvaju režnjeva: veliki desni i manji lijevi. Gornja površina jetre dijelom je pričvršćena uz ošit, a dijelom je slobodna i obložena potrbušnicom. S gornje strane granicu između režnjeva čini srpoliko podvostručenje potrbušnice (ligamentum falciforme hepatis), a s donje strane sagitalna brazda. Svojom gornjom granicom jetra indirektno preko ošita dolazi u odnos s organima prsne šupljine, a donji rub jetre odgovara rebranom luku. Donja, visceralna površina jetre dolazi u odnos s desnim bubregom i desnom nadbubrežnom žlijezdom, dvanaesnikom, želucem, jednjakom i desnim pregibom debelog crijeva, te žučnim mjehurom i donjom šupljom venom. Horizontalno smještena brazda na visceralnoj strani jetre je porta hepatis (jetrena vrata), gdje prolaze zajednički jetreni vod sa svojim korjenovima, te jetrena arterija i portalna vena. Jetra je obavijena fibroznom čahurom (Glissonova čahura), koja sadrži brojne veće limfne žile i u području porte hepatis se neposredno nastavlja u vezivne pretince smještene na uglovima jetrenih režnjića (interlobularni, portalni ili Kiernanovi prostori). Svaki Kiernanov prostor sadrži arteriju (ogranak jetrene arterije), venu (ogranak vene porte), žučni kanalić i limfne žile. Parenhim jetre podijeljen je na poligonalne jetrene režnjiće (lobuli hepatis), koji su u nekih životinja (svinja) međusobno oštro odijeljeni vezivnim tkivom. U čovjeka je granica među njima neoštra. Na uglovima režnjića nalaze se Kiernanovi prostori a u središtu središnja vena, od koje prema periferiji radijarno odlaze sinusoidne kapilare i među njima tračci jetrenih stanica (hepatociti). Ovaj tzv. klasični jetreni režnjić morfološka je osnovna jedinica jetre. Jetrene stanice (hepatociti) su poliedarskog oblika, različine veličine, s jednom ili dvije jezgre, a brojne su i velike stanice s jednom velikom poliploidnom jezgrom. Na dodirnim plohama žljebovi na susjednim hepatocitima čine žučne kapilare, a slobodne plohe su preko Disseovih prostora u vezi sa sinusoidnim kapilarama. Strukturne i biokemijske značajke citoplazme hepatocita znatno variraju u vezi s funkcionalnim stanjem i udaljenošću od perilobularnih krvnih žila. U skladu s brojnim funkcijama jetre, u citoplazmi hepatocita obilno su zastupljene citoplazmatske organele: zrnata i glatka endoplazmatska mrežica, Golgiev aparat (oko 50), mitohondriji (oko 2000), lizosomi i peroksisomi, a od paraplazmatskih tvari glikogen i kapljice masti. Hepatociti imaju veliku sposobnost regeneracije. U štakora jetra se u cijelosti regenerira ako joj se operativno odstrani 75% ukupne mase (parcijalna hepatektomija). U čovjeka je regeneracija jetre nakon toksičnog oštećenja znatno slabija. Krvni optok jetre je dvojak: hranidbeni (nutritivni), koji započinje jetrenom arterijom (arteria hepatica propria), i funkcionalni, koji započinje venom porte, kojoj njezini glavni ogranci (vena mesenterica superior i vena lienalis) dovode materijal koji se u hepatocitima biokemijski obrađuje (tvari apsorbirane u tankom crijevu). Ogranci obiju žila ulaze najprije u Kiernanove prostore (interlobularne arterije i vene) a zatim u perilobularne prostore na periferiji jetrenih režnjića. Otuda se i arterijska i venska krv ulijevaju u sinusoidne kapilare kojima teku prema središnjoj veni u središtu režnjića. Na tom putu krv dolazi u kontakt s Kupfferovim stanicama, a krvna plazma kroz pukotine u endotelnoj stijenci ulazi u Disseove prostore i tako dolazi u neposredni kontakt s površinom hepatocita. Iz središnje vene krv preko sublobularnih i sabirnih vena dospijeva u jetrene vene, koje odvode cjelokupnu krv jetre u donju šuplju venu. Protok krvi kroz jetru određuje se radionuklearnom metodom: ispitaniku se brizga radiokoloid zlata (¹⁹⁸Au) i brojačem se određuje brzina njegova iščezavanja iz krvi, odnosno nakupljanja u jetri. Ta je metoda osobito važna u dijagnostici hepatitisa i jetrene ciroze. Tijek žuči započinje žučnim kapilarama, koje nemaju vlastite stijenke već ih čine žljebovi, spojeni na površini dvaju susjednih hepatocita, s kojih u lumen strše mikroresice. Žučne kapilare su okružene nepropusnim staničnim spojevima, koji onemogućuju prodor žuči u krv. Na periferiji jetrenog režnjića žučne kapilare prelaze u perilobularne Heringove kanale a ovi u Kiernanovim prostorima u interlobularne žučne kanaliće koji se u porti hepatis sastaju tvoreći zajednički jetreni žučni kanal (ductus hepaticus). Jetra se, kao i gušterača, razvija kao izraštaj endodermalnog epitela dvanaesnika, koji prodre u poprečni pretinac (septum transversum) i tamo se podijeli na dva dijela: donji (pars cystica) je osnova za žučni mjehur, a gornji (pars hepatica) raspe se u mrežu epitelnih tračaka oko ogranaka pupčanih i žumanjčanih vena (venae umbilicales, venae omphalomesentericae). Jetra raste vrlo brzo i u početku zauzima najveći dio trbušne šupljine fetusa. Početkom III. mjeseca razvitka masa jetre čini oko 10% ukupne mase fetusa (u novorođenčeta 5%). Tome je djelomično razlog i to što je jetra od II. do VII. mjeseca razvitka i hematopoetski organ, pa sadrži velik broj krvotvornih stanica. Žučni kanalići su u početku solidni epitelni tračci, koji se kasnije kanaliziraju. Žučni pigmenti počnu se izlučivati početkom V. mjeseca razvitka i daju mekoniju tamnozelenu boju. Jetrene funkcije veoma su brojne. Najvažnije su metaboličke, kojima j. pomaže održavanju stalnosti unutrašnje sredine organizma (→  homeostaza). Riječ je o mnogobrojnim procesima intermedijarnog metabolizma ugljikohidrata, masti i bjelančevina, zbog čega je j. nazvana „središnjim laboratorijem" organizma. Kemijski sastav i masa jetre normalno se veoma mijenjaju u vezi s ritmom prehrane i vrstom uzete hrane. Tako, primjerice, sadržaj glikogena može biti maksimalno oko 10% nakon obroka bogata ugljikohidratima ili gotovo nemjerljiv tijekom gladovanja. Jetra, naime, pohranjuje ugljikohidrate u obliku glikogena (glikogeneza) i otpušta ih u obliku glukoze u krv nakon njegove razgradnje (glikogenoliza). Po tome je važan činilac u održavanju normoglikemije. Jetra stvara ugljikohidrate iz neugljikohidratnih preteča, uglavnom aminokiselina (glukoneogeneza). Ima i veliko značenje u razgradnji etanola. Neki metabolički poremećaji ugljikohidratnog metabolizma nastaju zbog nedostatka odgovarajućih jetrenih enzima (galaktozemija, netolerancija fruktoze, neke vrste glikogenoze i dr.). Jetra proizvodi albumine (7g na dan), globuline, protrombin i druge specifične bjelančevine, nadalje mokraćevinu (potonje ima značenje detoksikacije). Igra glavnu ulogu u intermedijarnom metabolizmu bjelančevina i u dinamičkoj ravnoteži tjelesnih bjelančevina, osobito bjelančevina plazme. Jetra je glavni organ za sintezu fosfolipida, kolesterola, ketonskih tijela i lipoproteina, u njoj je metabolizam masti veoma intenzivan. Jetrene funkcije ispituju se mnogobrojnim metaboličkim testovima, uglavnom određivanjem aktivnosti jetrenih enzima (jetrene probe). → Disseov prostor, → Heringovi kanali, → Kupfferove stanice