nekroza

nekroza (necrosis), konačno, ireverzibilno stanje smrti stanice, staničnih grupa, dijelova tkiva i organa ili cijelog organa, a da je organizam pritom živ ili barem stanovito vrijeme živi. Najčešći uzrok je prekid cirkulacije krvi u određenom području uz nastanak ishemije i u krajnjoj fazi prekid dopreme kisika, prestanak oksidativne fosforilacije i stvaranja ATP-a, prestanak stvaranja stanične energije, čime se ireverzibilno oštećuje ravnoteža strukture i funkcije staničnih membrana, a to uzrokuje prestanak svih metaboličkih aktivnosti stanice i njezinu smrt. Uzroci nekroze mogu biti i drugi: 1. fizikalni (radioaktivno zračenje, električna struja, trauma i dr.); 2. kemijski (koncentrirane kiseline i lužine, otrovi, lijekovi, kemijska sredstva - pesticidi, insekticidi i sl.); 3. biološki uzročnici (virusi, bakterije i dr.); 4. poremećaji imunih mehanizama (imunološke reakcije prema endogenim i egzogenim antigenima); 5. genetska oštećenja (genetska greška metabolizma zbog nemogućnosti stvaranja nekog vitalnog enzima i sl.); 6. neuravnoteženost prehrane (malnutricija, pretilost); 7. starenje. Nekroza je zbroj morfoloških promjena, koje progresivnim razgradnim djelovanjem uzrokuju enzimi. One nastaju ponajprije zbog djelovanja enzima raspadnutih stanica (autoliza), a zatim i zbog djelovanja upalne reakcije koju mrtve stanice izazivaju u okolnom očuvanom tkivu pa dolazi i do migracije polimorfonuklearnih leukocita, koji svojim lizosomskim enzimima dalje razaraju ostatke mrtvih stanica (heteroliza). Pritom nastaju karakteristične promjene jezgara mrtvih stanica koje se mogu izrazito smanjiti i postati tamne (piknoza), mogu se otapati i izblijedjeti (karioliza) ili se mogu raspasti u niz sitnih komadića (karioreksa). S obzirom na način ili kombinaciju načina kojim nastaje n. i definitivni raspad stanica, te s obzirom na vrstu tkiva i stanica, mogu se razlikovati neki morfološki oblici nekroze: 1. kolikvacijska nekroza nastaje kao rezultat djelovanja snažnih enzima, koji probave mrtve stanice, pretvore ih u kašu, pa je područje nekroze mekano i gnjecavo, što je osobito karakteristično za anoksično raspadanje moždanog tkiva; 2. koagulacijska nekroza nastaje najčešće zbog ishemije, a nekrotične stanice, koje su većinom izgubile jezgre, zadržavaju svoje obrise i citoplazma im je obično acidofilna zbog denaturacije proteina. Ovaj oblik nekroze vidi se u području infarkta parenhimnih organa kao što su srce, bubrezi, slezena, jetra; 3. kazeozna nekroza, kombinacija koagulacijske i kolikvacijske nekroze uz nazočnost veće količine lipida. Najčešće je uzrokuju bacili tuberkuloze te se nalazi u većini tuberkula i kavernama u obliku sirastih masa (sirasta nekroza); 4. enzimska nekroza masnog tkiva (steatonekroza), specifičan morfološki oblik smrti stanica koji se vidi u akutnoj nekrozi gušterače. Snažne lipaze i proteaze oštećena pankreasa razaraju vlastito tkivo gušterače i okolno masno tkivo. Raspadanjem masti zbog spajanja s ionima kalija, natrija i kalcija, nastaju sapuni, koji nekrotičnim žarištima daju bjelkastu boju i izgled krede, a oko tih žarišta vide se crveni rub hiperemije i krvarenja. Zbog djelovanja fizikalnokemijskih činilaca ili mikrobioloških uzročnika mogu nastati još neke varijacije ovih osnovnih oblika nekroze kao što su gangrena i traumatska nekroza masnog tkiva. Klinički simptomi i ishod nekroze ovise o njezinu opsegu, smještaju te o vrsti stanica, tkiva ili organa. Ako nekroza zahvati po život važne dijelova mozga ili velik dio srčanog mišića, nastupa smrt cijelog organizma. Ako je nekroza manjeg opsega i ne zahvaća vitalna područja organizma, organizam nastoji zacijeliti područje nekroze, što obično rezultira nastankom ožiljka građenog od vezivnoga kolagenog tkiva, koje je funkcionalno manje vrijedno u odnosu na diferenciranije propale stanice. U području nekroze mogu nastati i pseudociste ispunjene tekućinom ili otopljenim nekrotičnim sadržajem. Oko nekroze se često stvara kapsula od umnožena veziva (inkapsulacija) i odlažu soli kalcija (kalcifikacija).