pijelonefritis

pijelonefritis (pyelonephritis), upala bubrega izazvana bakterijskom infekcijom koja zahvaća bubrežni intersticij, a raspoređena je žarišno. Može zahvaćati samo jedan, ali i oba bubrega. Češća je u žena nego u muškaraca. Najčešći uzročnici su gram-negativne bakterije, a među njima na prvom mjestu je ešerihija koli. Bakterije stižu u tkivo bubrega najvećma uzlaznim (ascendentnim) putem iz inficiranih donjih dijelova mokraćnog sustava. Prilike za uzlaznu infekciju postoje kad je usporena peristaltika uretera (npr. u trudnoći) ili je razvijen → vezikoureterski refluks. Bakterije koje u bubrege stignu krvnom strujom rijetko će izazvati pijelonefritis. Limfni put i infekcija per continuitatem iz susjednih organa su rijetkost. Pijelonefritis može biti akutan i kroničan. Akutni pijelonefritis, bubrezi su punokrvni, a histološki se vide žarišta upale u intersticiju bubrega sa znakovima oštećenja tubulskih epitelnih stanica. Bolest počinje naglo, uz porast tjelesne temperature i zimicu. Javlja se mukla lumbalna bol na jednoj ili na objema stranama. Simptomi upale uretre i mjehura mogu, ali i ne moraju, biti izraženi ili su prethodili pojavi pijelonefritisa. Zahvaćeni bubrezi bolni su na udar i palpaciju. Rasprostiranjem upale prema bubrežnoj kapsuli razvija se perinefritis. Za postavljanje dijagnoze akutnog pijelonefritisa važan je nalaz mokraće: blaga ili umjerena proteinurija i izražena leukociturija-pijurija uz znatnu bakteriuriju. Liječenje: bolesnik treba ležati u krevetu, piti dovoljno tekućine, a težište liječenja je na primjeni antibakterijskih lijekova. Lijekovi koji se primjenjuju u prvoj fazi bolesti trebaju imati baktericidno svojstvo, a kad akutna faza prođe (nakon 7-10 dana) nastavlja se liječenje bakteriostatskim sredstvima za održavanje mokraće sterilnom. Time se sprečava ponovno izbijanje upale istim uzročnikom (rekrudescencija) ili drugim (reinfekcija). Nepotpuno ili nedovoljno liječen akutni pijelonefritis može se pritajiti i neopazice prijeći u kronični. Stoga i nakon nestanka akutnih simptoma treba kontrolirati bolesnika do potpuna ozdravljenja. Izbor i doza lijeka uvelike ovise o vrsti i virulenciji uzročnika. Kronični pijelonefritis može se razviti iz akutnog neizliječenog ili se od samog početka razvijati neprimijećeno do pojave bubrežne insuficijencije. Bubrezi su smanjeni, na površini se vide uvučenja vezivnih ožiljaka. Histološki se vidi slika kronična intersticijskog nefritisa s infiltratima sastavljenim od limfocita i monocita uz obilno stvaranje veziva, poremećenje bubrežne arhitekture i propadanje nefrona. Klinički znakovi su većinom oskudni: nepostojana mukla bol u slabinama, osjećaj umora, pomanjkanje teka, povremeno blago povišenje tjelesne temperature. Nalaz u mokraći je oskudan: proteinurija može (ali i ne mora) biti prisutna. Opetovanim ispitivanjem nade se leukociturija. Nasađivanjem mokraće na hranilište može se dobiti negativan nalaz. Smanjena je sposobnost koncentracije i izlučivanja vodikovih iona mokraćom. Arterijska hipertenzija često je prisutna. Važno je dijagnozu postaviti rano, dok još nema nepopravljivih promjena na bubrezima, i ukloniti uvjete koji su omogućili nastanak kroničnog pijelonefritisa. Dobro odabranim antibakterijskim sredstvom baktericidnih svojstava liječenje treba početi u fazi kad je to iz kliničkih razloga potrebno, zatim valja nastaviti bakteriostatskim lijekovima te liječenje prekinuti, da ga se ponovno primijeni ako se jave klinički simptomi.