povijest barokne medicine

povijest barokne medicine. U razdoblju baroka (poč. XVII. do sred. XVIII. st.) nastavlja se napredak prirodnih znanosti i medicine. No dok je za vrijeme renesanse težište medicinskog napretka bilo na anatomiji, za vrijeme baroka dolazi do velikog napretka fiziologije primjenom fizikalnih i kemijskih zakona na zbivanja u živom organizmu. W. Harvey otkriva krvni optok povezavši anatomska opažanja sa zakonima hidraulike. Pronalazak mikroskopa (A. von Leeuwenhoek) omogućio je uvid u finiju strukturu organizma što dovodi do razvoja mikroskopske anatomije (M. Malpighi). Pomoću mikroskopa utvrđene su muške i ženske spolne stanice što otvara raspravu između animalkulista i ovista. U objašnjenju životnih procesa također su postojala dva oprečna naučavanja - ijatrofizika i ijatrokemija. U kliničkoj je medicini Th. Sydenham obnovio pozitivne Hipokratove nazore o pomnom promatranju bolesnika, što je kasnije omogućilo otkrivanje niza novih bolesti i kliničkih entiteta. Osobito je napredovalo porodništvo (porodnička kliješta), koje iz ruku primalja prelazi u ruke liječnika. Utemeljuju se nove medicinske struke kao higijena rada (B. Ramazzini), sudska medicina (P. Zacchia), zubarstvo (P. Fauchard) i medicinska statistika.