povijest srednjovjekovne medicine

povijest srednjovjekovne medicine. Propašću Rimskog carstva grčka se medicinska tradicija donekle održala u Bizantskom carstvu, u pojedinim samostanima Zapada te u arapskim zemljama. Najistaknutiji predstavnici bizantske medicine bili su Aetije iz Amide, Aleksandar iz Tralesa i Pavao iz Egine. U IX. i X. st. dolazi do procvata arapske medicine, koja je od Bizantinaca preuzela tekovine antičke medicine, dopunila ih vlastitim iskustvima i predala ih opet Zapadu. Među arapskim se liječnicima ističu Razes, Avicena, Abul Kasin, Avenzoar, Averoes i Maimonides. Arapi su unaprijedili znanost o lijekovima, dijetetiku i okulistiku. U samostanima Zapada redovnici su prepisivali i prevodili stare medicinske tekstove, uzgajali ljekovito bilje, osnivali hospitale i apoteke. Preporod evropske medicine započinje u Salernu, gdje se potkraj IX. st. osniva prvi medicinski fakultet. Zaslugom filologa Konstantina Afričkog i drugih, salernski su liječnici upoznali klasičnu medicinu iz arapskih izvora; oni također seciraju leševe, što pridonosi razvoju anatomije i kirurgije. U razdoblju skolastike nastaju i druga europska sveučilišta s medicinskim fakultetima, međutim u srednjovjekovnoj medicini prevladavaju astrologija i uroskopija u dijagnostici i obilno puštanje krvi u terapiji. Za vrijeme haranja strahovitih epidemija kuge, u Dubrovniku se god. 1377. osniva prva karantena.