psihofarmaci

psihofarmaci (psihotropni lijekovi), kemijske tvari koje u određenoj dozi, tijekom kraćeg ili duljeg uzimanja, na poseban način djeluju na duševni život, na pojedine ili sveukupne elemente psihičkog ponašanja (psihotropno djelovanje). Naziv psihofarmakon upotrijebljen je odavno (Lorichius, 1548), ali je ušao u medicinsko nazivlje tek 1952. otkrićem prvih tzv. modernih psihofarmaka - klorpromazina i sličnih spojeva. Prema Delayu dijele se na 3 velike skupine: 1. psiholeptici s podskupinama: sedativi, trankvilizatori (ili anksiolitici) i neuroleptici, koji djeluju smirujući psihičke aktivnosti; 2. psihoanaleptici (s podskupinama: antidepresivi, psihostimulancije (ili psihotonici) i euforici, koji djeluju aktivirajući psihičke aktivnosti; 3. psihodisleptici (halucinogeni), koji u zdravih osoba stvaraju simptome nalik onima što se prirodno javljaju u duševnim bolestima. Psihodisleptici, koji su tek uvjetno farmaci, odigrali su važnu ulogu u pronalasku psihofarmaka, budući da se njihovom primjenom stvaralo tzv. model-psihoze (posebno sa LSD 25), na kojima se tada moglo ispitivati suprotno, tj. terapijsko djelovanje drugih tvari. Neki dijele psihofarmake, pretežno prema terapijskim indikacijama ovako: 1) antidepresivi, djeluju na depresivna stanja; 2) neuroleptici (antipsihotici), koji djeluju na psihotična stanja, posebno shizofreniju, manična, paranoidna i slična stanja; 3) trankvilizatori (anksiolitici), djeluju na blaže psihičke poremećaje kao neuroze i slično, 4) hipnotici, sredstva za poremećaje spavanja, 5) stimulancije, potiču budnost; 6) profilaktici faza, litijske soli, djeluju na depresivna i na manična stanja, 7) nootropni lijekovi, djeluju na psihosindrome. Osim nedvojbenih terapijskih učinaka psihofarmaka, njihovo proučavanje dovelo je do stvaranja biokemijske koncepcije psihičkih poremećaja. Naime, ako jedna sintetska tvar djeluje povoljno na određene psihički bolesne simptome ili sindrome, očito je da se u osnovi tih simptoma nalazi kemijski, odn. biokemijski poremećaj. To je djelovanje djelomično dokazano na temelju utjecaja psihofarmaka na biogene amine, neurotransmitere, biokemijske prenosioce impulsa. Osim osnovnog djelovanja psihofarmaka, javljaju se kod većine i nuspojave, kao izraz djelovanja i na druge živčane strukture u mozgu (tj. one koje ne nadziru duševni život).