transplantacija pluća

transplantacija pluća, izvodi se danas na tri načina: 1. transplantacija obaju plućnih krila; 2. transplatacija jednog plućnog krila; 3. transplantacija pluća i srca u bloku. Indikacije: 1. emfizem i bilateralni kronični gnojni destruktivni proces pluća; 2. fibroza pluća; 3. ireverzibilna dekompenzacija srca s terminalnim stadijem bolesti plućnog parenhima ili terminalnim stupnjem primarne plućne hipertenzije. Ako se kod primarne plućne hipertenzije operira prije razvitka dilatacije desne klijetke, dovoljno je učiniti samo transplantaciju pluća. Poteškoće kod transplantacije pluća su ove: 1. tek od svakog 10.-15. potencijalnog davaoca može se transplantirati i pluće; 2. teško je uskladiti dimenzije anatomskih struktura primaoca i davaoca; 3. avaskularna nekroza anastomoze traheje ili bronha. Kirurška tehnika transplantacije (tehnika grupe Toronto): 1. davalac: ekscizija se učini u bloku oba plućna krila s trahejom, plućnom arterijom i jednim dijelom lijevog atrija u kojem su uključene sve 4 plućne vene; primalac: medijalna sternotomija, priključak na totalni kardiopulmonalni bajpas, odvojeno se učine pulmektomije i zatim slijedi transplantacija. Prvo se učini anastomoza traheje u distalnoj trećini primaoca koja se ovije omentumom (provuče se kroz ošit), zatim se anastomozira lijevi atrij primaoca s dijelom lijevog atrija davaoca i na kraju plućna arterija u supravalvulnom dijelu primaoca; 2. davalac: srce i pluća se ekscidiraju u bloku kao kod transplantacije srce -pluća (presijecanje obiju šupljih vena, aorte u visini a. anonime i traheje iznad karine). Transplantat se potopi u hladnu otopinu (+4°C) 10min. Nakon toga ekscidira se željena strana pluća. Lijevo pluće se može odvojiti od srca, a da se pritom i srce može koristiti za transplantaciju, ali kod desnog to nije moguće jer se zbog kratkih plućnih vena mora ekscidirati i dio interatrijskog septuma; primalac: nakon torakotomije slijedi pulmektomija (plućne vene se presijeku što dalje od atrija, a plućna arterija i glavni bronhi što bliže grananju) i transplantacija. Prvo se anastomozira atrijska manšeta davaoca s lijevim atrijem primaoca, nakon toga plućna arterija i na kraju bronh; 3. (stanfordska tehnika); davalac: srce i pluća se ekscidiraju u bloku. Pošto se presijeku i podvežu obje šuplje vene, srce radi na prazno, privremeno se stisne aorta i dâ 500mL hladne otopine kalija (kardioplegija). Istodobno se kroz kanilu u plućnu arteriju dâ 500 mL hladne modificirane Collinsove otopine (hipertonična otopina kalija) a pluće se ventilira; primalac: medijalna sternotomija, ekscizija timusa, prednja perikardijektomija s poštedom frenikusa, priključak na kardiopulmonalni bajpas i slijedi ekscizija čitavog srca (osim većeg dijela desnog atrija s ušćima velikih vena), obostrana pulmektomija i na kraju transplantacija. Prvo se anastomozira traheja, zatim desni atriji i napokon aorte davaoca i primaoca. Nakon transplantacije bolesnik mora primati imunosupresivnu terapiju. Prognoza: od prve transplantacije pluća (Hardy, 1963) do 1977. g. kod svih načina transplantacije (ukupno 38) preživljenje je bilo vrlo kratko (najdulje 29 dana). Noviji rezultati su ohrabrujući, a kod transplantacije srca i pluća (27 bolesnika) četverogodišnje preživljavanje iznosi 39%.