reaktivni artritis

reaktivni artritis, noviji skupni naziv za upale zglobova koje nastaju kao „reakcijaˮ na prethodnu infekciju, ali nisu izravno infekcijske, napose ne gnojne, pa je zglobni izljev sterilan. Reaktivni artritis nastaje nakon crijevne infekcije šigelom fleksneri, salmonelama, jersinijom, kampilobakterom i nekim drugim klicama. Obično se najprije pojave znakovi enterokolitisa (kod venerične infekcije mikoplazmom ili klamidijama nastaje uretritis), a potom artritis (koljena ili gležnja); može nastati i entezitis (osobito na petnoj kosti), afekcija kralješnice, pa i mukokutane lezije. Oko 50% takvih bolesnika nosioci su antigena HLA B27. Češće obolijevaju muškarci, a pojava bolesti moguća je već i u dječjem uzrastu (neki smatraju i artritis kod reumatske vrućice „reaktivnimˮ na streptokoknu infekciju). Uzrok reaktivnom artritisu nije potpuno razjašnjen; patogenih imunokompleksa ili nema, ili njihova prisutnost nije u skladu s aktivnošću bolesti. Reaktivni artritis je obično ograničena trajanja (nekoliko tjedana ili mjeseci) i prolazi bez posljedica. Dok traje, liječi se nesteroidnim antiflogisticima i fizikalnom terapijom, a po potrebi intraartikularnom primjenom glukokortikoida; liječenje samog infekta obično ne djeluje na artritis. Katkada reaktivni artritis prelazi u kronični oblik i tad se obično razvije puna slika Reiterova sindroma (ovaj se, uostalom, smatra tipičnim primjerom reaktivnog artritisa; → Reiterov sindrom). Ako reaktivni artritis počne akutno, treba ga razlučiti od reumatske vrućice; kod ove obično nema crijevnih poremećaja, a reaktivni artritis se ne smiruje tako naglo na visoke doze acetilsalicilne kiseline.