uremija

uremija, sindrom izražen pri zatajivanju bubrega. U krvi cirkuliraju brojni proizvodi mijene proteina koji bi trebali biti izlučeni mokraćom. Oni proizvode toksične efekte u organizmu s nizom simptoma. Uremija može biti a) akutna (akutna bubrežna insuficijencija) i b) kronična, koja je odraz postupnog propadanja nefrona, a preostali nefroni, unatoč kompenzacijskim mehanizmima ne mogu izlučivati metabolite u dovoljnoj mjeri, već se oni gomilaju u organizmu. Uzroci: bilo koja progresivna bolest bubrega, a vrsta i narav bolesti od značenja su za brzinu razvoja i progresije uremijskog sindroma. U svojim ranim fazama taj je sindrom još snošljiv za bolesnika i liječenjem se uspijeva korigirati brojne poremećaje. U fazi kad u krvi još nije došlo do povišenja brojnih metabolita već se samo može dokazati povišenje koncentracije kreatinina i ureje, nema znatnijih kliničkih simptoma: to je faza azotemije. Međutim, pogoršanjem bubrežne funkcije počnu se u krvi gomilati brojni metaboliti i razvija se sindrom uremije koji progredira do vrlo teških razmjera. Klinička slika uremije je vrlo složena. Količina mokraće je povećana (više od 3L/dan), svijetle boje (niske osmolalnosti), prisutna je proteinurija, a u sedimentu se nalaze eritrociti, leukociti i granulirani cilindri. Postoji progresivno sniženje svih funkcija bubrega, porast N-tvari u plazmi, smanjeno izlučivanje vodikovih iona - metabolička acidoza, poremećaj regulacije sastava i volumena tjelesnih tekućina. Razvija se arterijska hipertenzija (sistolo-dijastolička), uremijska kardiomiopatija, perikarditis, prerana opća ateroskleroza, „uremijska plućaˮ. Neuromuskularni poremećaji očituju se osjećajem umornosti, nesanice uz neodoljivu potrebu za snom. Postoji glavobolja, smanjena sposobnost za umni rad; u daljnjem stadiju sopor i → koma. Pojačani su podražljivost mišića, trzaji, hiperrefleksija do tetanija, „nemirne nogeˮ, pečenje tabana, razdražljivost, encefalopatija, epileptične konvulzije. Prisutne su pareze perifernih živaca s mišićnim ispadima. Prisutni su i poremećaji krvotvornog i imunog sustava: anemija, leukopenija, limfopenija, rjeđe trmbocitopenija, sklonost krvarenju, uvećanje jetre i slezene, sniženje komplementa i njegovih funkcija, smanjena celularna i humoralna imunost. Osjeća se amonijakalni zadah iz usta. Bolesnici se tuže na mučninu, povraćanje, pomanjkanje apetita. Česti su gastroenteritis, ulceracije želuca i duodenuma, erozivni gastritis, krvarenje u probavni trakt, oštećenje funkcije jetre. Razvijaju se endokrini i metabolički poremećaji: promjene na kostima (bubrežna osteodistrofija), sekundarni hiperparatireoidizam, smanjeno iskorištavanje glukoze (pseudodijabetes), zastoj u rastu i razvoju (loše iskorištavanje proteina, negativna ravnoteža dušika), amenoreja, sterilnost, smanjenje libida i potencije, sekundarna guta (giht). Terminalna faza kronične bubrežne insuficijencije je kulminacija sindroma uremije. U toj je fazi život bolesnika izravno ugrožen. Liječenje ovisi o fazi, tj. o stupnju bubrežne insuficijencije. Ciljevi liječenja su: održavanje sastava i volumena tjelesnih tekućina što je moguće više nalik normalnom. To se postiže ili smanjenim unosom tvari kojih u organizmu ima previše, ili dodavanjem svega čega ima premalo. U stadiju uremije, kad je koncentracija serumskog kreatinina već iznad 350 μmol/L, treba smanjiti unos bjelančevina hranom na 0,5 g/kg tjelesne mase uz odabir animalnih bjelančevina da se postigne bolje iskorištavanje dušika. Treba korigirati metaboličku acidozu, manjak elektrolita, vitamina, eritrocita. Daju se infuzije ispranih eritrocita, a u novije vrijeme uvodi se u upotrebu sintetski → eritropoetin. Treba pažljivo pratiti komplikacije i liječiti ih. Kad se tim konzervativnim načinom liječenja više ne mogu postizati željeni rezultati, treba odmah posegnuti za jednim od oblika hemodijalize da se ne razviju nepovratna oštećenja. Postupcima hemodijalize i transplantacijom bubrega može se praktički neograničeno produžiti život s očuvanom radnom sposobnosti.