žlijezde

žlijezde, epitelni organi (žljezdani epitel) specijalizirani za funkciju lučenja (sekrecije). Mogu biti zasebni organi (npr. slinovnice, štitna žlijezda), organizirane tvorbe u stijenci šupljih organa (npr. žlijezde jednjaka, želuca, dušnika), ili skupine stanica razasutih unutar drugih organa (Leydigove intersticijske stanice testisa). Žlijezde mogu biti građene od jedne ili od više vrsta stanica, koje luče različite vrste sekreta. I jedna te ista žljezdana stanica može lučiti kemijski različite vrste lučevina (sekreta), npr. stanica mliječne žlijezde koja luči proteinski, ugljikohidratni i lipidni sekret. Egzokrine žlijezde (žlijezde s vanjskim lučenjem) luče sekrete na slobodnu površinu pokrivenu pokrovnim epitelom, na kojoj sekreti djeluju. Pojedinačne egzokrine žljezdane stanice ili njihove manje skupine mogu biti smještene u samom pokrovnom epitelu (endoepitelne žlijezde), no obično su u vezivnom tkivu ispod epitela (egzoepitelne žlijezde). Sastoje se od žljezdanog (sekrecijskog) dijela i od manje ili više razgranjena odvodnog kanala. Žljezdani dijelovi mogu imati oblik epitelnog mjehurića (alveolne žlijezde), cjevčice (tubulusne žlijezde) ili cjevčice koja završava s mjehurićem (alveotubulusne ili tubuloalveolne žlijezde). Prema strukturi žljezdanih stanica i vrsti sekreta, mogu biti serozne (rijedak sekret bogat bjelančevinama, najčešće enzimima), mukozne (gust, sluzav sekret) ili mješovite (seromukozne ili mukoserozne). Prema broju žljezdanih dijelova priključenih na jedan odvodni kanal mogu biti nerazgranjene ili razgranjene. I odvodni kanal može biti nerazgranjen (jednostavne žlijezde) ili razgranjen (složene žlijezde). Epitel najtanjih odvodnih kanala nekih žlijezda može metaplazijom prijeći u žljezdani epitel. I egzokrine žlijezde djelomično luče svoje sekrete u krv, osobito u patološkim uvjetima (nalaz enzima gušterače u krvi kod akutnog pankreatitisa). Veće egzokrine žlijezde podijeljene su na režnjiće (lobule) vezivnim pretincima u kojima teku krvne i limfne žile, živci i veći odvodni kanalići. Endokrine žlijezde, (žlijezde s unutarnjim lučenjem) luče svoje sekrete (hormoni, inkreti) u krv. Vrlo su jednostavne građe: nakupine ili tračci epitelnih stanica među kojima prolaze brojne krvne kapilare. Izuzetak: štitna žlijezda (epitelne stanice okružuju folikule s hormonima u pričuvnom obliku). Češće su uključene u druge organe (Langerhansovi otočići, moždina nadbubrežne žlijezde, Leydigove intersticijske stanice). Većina endokrinih žlijezda pokazuje znakove sekrecijske aktivnosti već u 3. mjesecu razvitka. Žlijezde se razvijaju kao izraštaji pokrovnog epitela u kojima se početni dijelovi diferenciraju u odvodne kanale a završni u žljezdane dijelove. Endokrine žlijezde u daljnjem toku razvitka izgube vezu s ishodišnim pokrovnim epitelom. Žlijezde su opskrbljene gustom kapilarnom mrežom, osobito endokrine. Postoje i uređaji za reguliranje protoka krvi (arteriovenske anastomoze, prigušne vene). Funkcioniranje žlijezda nije jednolično, već je i po intenzitetu i po kvalitativnim značajkama prilagođeno trenutačnim potrebama (funkcionalnom stanju) pojedinih organa ili cijelog organizma. Funkciju egzokrinih žlijezda reguliraju živčani i neuroendokrini mehanizmi (vegetativni živčani sustav, stanice APUD-sustava). Otjecanju sekreta iz žlijezde potpomažu pritisak novonastalog sekreta, mioepitelne stanice oko žljezdanog epitela i glatke mišićne stanice u sluznici te sveukupna aktivnost glatkog mišićja u okolini žlijezda. Funkcija endokrinih žlijezda ovisi o razini pojedinih hormona u krvi (mehanizam povratne sprege), a središta regulacije se nalaze u hipotalamusu, čiji hormoni djeluju preko adenohipofize. → sekrecija